Srednja tehnička škola “Petar Drapšin“ osnovana je davne 1924. godine, za vreme Kraljevine SHS. Školu je osnovao Josif Bukavac, arhitekta zaposlen u tadašnjem Ministarstvu građevina, cenjen stručnjak i entuzijasta, projektant značajnih institucija i nosilac ordena Svetog Save, koji je tadašnju privredu želeo da poboljša osnivanjem državnog centra za obuku kvalitetnog tehničkog kadra, piše u ličnoj ispovesti Svetislav Pušonjić, daleke 2015. godine.
Njegovu priču, koja je neverovatno obimna i prepuna činjenica, bitnih da se sagleda način „stolovanja“ Gorana Cvijovića, Sonje Božić i drugih Cvijovićevih „kadrova“ nad Vazduhoplovnom akademijom kao ličnom imovinom, prenosićemo Vam kroz 17 nastavaka. Ovo je 2. deo.
![Sonja Božić](https://www.evrsac.rs/wp-content/uploads/2025/02/Sonja-Bozic-400x563-1.jpg)
Sa grupom nastavnika i saradnika, koji su u početku radili bez novčane nadoknade, osnovao je školu koju je nazvao “Državna srednja tehnička škola u Beogradu“. Učenici su pohađali arhitektonski, građevinski, mašinski, elektrotehnički smer, kojima su ubrzo pridodati geometarski, rudarski, hemijsko-tehnološki i tekstilni. Iz tih su se smerova kasnije razvile nove samostalne škole, dok se matična škola usredsredila uglavnom na mašinsku struku. Od 1957. godine ona će poneti naziv svog nekadašnjeg učenika, a potonjeg španskog borca i komunističkog heroja Petra Drapšina.
U zlatno doba SFRJ “Drapšin“ je školovao najbolji tehnički kadar u zemlji i njegova diploma obezbeđivala je siguran posao u tadašnjoj industriji. U “Drapšinu“ sam se zaposlio septembra 2004. godine, na mesto penzionisanog profesora Zorana Čukića, baš kada je škola proslavljala svoj 80-godišnji jubilej.
Tadašnji direktor Branka Mitić i njeni zamenici Sonja Božić i Goran Cvijović dočekali su me srdačno, te sam o njima u početku stekao povoljno mišljenje. Ostavljali su utisak korektnih i sposobnih rukovodilaca, otvorenih za saradnju i spremnih da ti izađu u susret.
Utoliko sam se više čudio kada su mi kolege polušapatom govorili: “Pazi se da te ne uzmu na zub“. Nije bilo najjasnije zašto bi me neko “uzeo na zub“ ako redovno dolazim na časove i ulažem svu energiju za kvalitetno izvođenje nastave. Već od samih početaka stizali su povoljni glasovi i od đaka i od profesora, pa čak i samih članova Uprave.
Zamenik direktora Sonja Božić lično mi je prenela pohvale nekih odeljenja četvrtog razreda da sam “najbolji profesor srpskog koga su za sve četiri godine imali“, odnosno “jedini koji im je probudio istinsku ljubav za knjigu“. Iako sam još tada, doduše, uočavao izvesne nedoslednosti u postupanju članova Uprave, nisam smatrao da imaju naročit značaj, pa mi je bila sasvim nejasna atmosfera straha i potuljenosti koja je vladala u kolektivu, tako primetna još od prvih dana.
Kad god bi u zbornici neko započeo spontaniji razgovor, drugi bi namah obarali glave, bežeći u ćutanje i nakašljavanje. Videlo se da niko nikome ne veruje i da se boje čak i najblažeg komentarisanja tekućih dešavanja u školi i van nje.
Stariji profesori su mi prepričavali razne nepodobštine direktora i njegovih zamenika – o njihovom bahatom ponašanju, ponižavanju zaposlenih, o nasilnim suspenzijama nepodobnih članova kolektiva (a to postaje svako ko ih ne podržava u njihovim bilo kakvim namerama) i raznim drugim zakulisnim i prljavim rabotama.
Nastaviće se…